Pojašnjenje šta su to Energetske zajednice – zadruge, koje se sada prvi put zakonski definišu pod nazivom Zajednice obnovljivih izvora energije, daćemo tako što ćemo započeti post o trendovima u energetici – tranziciji ovog sektora koja je u najavi za sve zemlje Balkana.
Energetska tranzicija je neminovna iz više razloga. Prvi je taj, a slobodno možemo reći i najbitniji, da se klima menja usled pojave efekta staklene bašte (izveštaji IPCC-a), stoga promene u emisiji CO2, NOx, sumpornih jedinjenja i suspendovanih čestica moraju se desiti, i to bez odlaganja. Energetski sistem je prepoznat kao ključni faktor u pomenutoj emisiji zato su preduzete mere u njegovoj rekonstrukciji. Kao društvo koje teži samoodrživosti i boljem životu, odgovorni smo prema budućim generacijama da staništa i životnu sredinu ostavimo pogodnim za neometani život i razvoj posle nas. Mnoge studije govore o pogubnom uticaju zagađenja vazduha na život ljudi, posebno utiču na respiratorni i kardiovaskularni sistem. Ali evo jednog istraživanja Univerziteskog koledža u Londonu kome zagađenje u vazduhu povezano sa povećanim rizikom od trajnog gubitka vida.
Drugi razlog jeste taj da se Srbija ali i ostale zemlje Balkana 2018. godine obavezale da, prema zakonodavstvu o kontroli zagađenja životne sredine kao članice Energetske zajednice, počnu smanjenje zagađenja iz termoelektrana na ugalj. U tu svrhu zemlje Zapadnog Balkana se upravljaju prema Nacionalnom planu za smanjenje emisija – NERP-om, koji će se primenjivati do 31.12.2027. godine. Do tada velika postrojenja za sagorevanje obuhvaćena NERP-om moraju uskladiti emitovanje štetnih gasova tako da ono bude manje od graničnih vrednosti emisija definisanim Direktivom o industrijskim emisijama koje je propisala Evropska Unija. Na primer, početkom 2020. godine Sekretarijat Energetske zajednice je otvorio postupak protiv Srbije jer je primena NERP-a bilo na sendby-u. Ipak, garancije su stigle da je sve počelo da se primenjuje.
Potom, zemlje Zapadnog Balkana su potpisnice Sofijske deklaracije o “Zelenoj agendi”, čime su se obavezale na uvođenje takse na emisiju CO2 i tržišnih modela podsticaja za OIE, ali i na postupno ukidanje subvencija za ugalj. U skladu sa “Zelenom agendom” obavezale su se zajedno sa EU da će Evropa do 2050. godine postati klimatski-neutralni kontinet. Podsticanje implementacije obnovljivih izvora energije na svojoj teritoriji jeste jedan od prioriteta na kojima države moraju raditi i uložiti napore na promociji istih.
Treće, tržište energijom se otvorilo i mogućnosti za razvoj biznisa postaju velike: Počev od proizvodnje, primene raznih modela energetske efikasnosti do trgovine proizvodima za elektrane ili samom energijom. Tranzicija ne treba da se shvati kao nužno zlo već kao šanasa za razvoj i uspeh društva! Cirkularna ekonomija u toku tranzicije ima za cilj da obezbedi širu primenu OIE i ublaži socio-ekonomski uticaja iste po principima transparentnosti i pravednosti. Da će tržište da se razvija govori i činjenica da se Zelenom agendom potpisnice obavezuju na povećanje udela obnovljivih izvora energije u energetskom miksu uz obezbeđivanje neophodnih uslova za investiranje.
Shodno tome, tržište se otvara i za male investicije, one koje mogu da budu interesantne domaćinstvima ili pojedincima, lokalnoj samoupravi, javnim preduzećima, itd. U nekim zemljama Zapadne Evrope su se pojavile energetske zadruge, poput Italije, Austrije a u Srbiji je to definisano novim Zakonom o obnovljim izvorima energije pod malo drugačijim terminom Zajednica obnovljivih izvora energije. Može se slobodno nazivati skraćeno Zajednicom OIE.
Zajednica je pravno lice sa formom udruženja u kome učestvuju članovi zajednice.
Ona je otvorena i na dobrovoljnoj je bazi, čak i stambena zajednica može biti registrovana kao pravni subjekt – udruženje za obavljanje delatnosti proizvodnje električne energije. Član Zajednice može biti: fizičko lice, pravno lice, jedinica lokalne samouprave i drugi vidovi mesne samouprave. Pod specijalnim uslovima član može biti preduzetnik ili privredno društvo ali ako proizvodnja električne energije iz OIE ne predstavlja njegovu glavnu komercijalnu delatnost. Međutim, članstvo ne znači da ta osoba ili neki privredni subjekat oslobođen plaćanja struje, on zadržava tu obavezu. Članstvo nikako ne treba poistovetiti sa prozjumerom koji se zakonom naziva kupac-proizvođač.
Glavni ciljevi osnivanja ovakve Zajednice OIE jesu ekološki, socijalni i finansijski. Zajednica ima pravo da troši, proizvodi, skladišti i prodaje električnu energiju iz OIE, da pristupa svim tržištima energije i čak da stekne status povlašćenog proizvođača. To znači da će zajednica biti neka vrsta udruge ili zadruge, tj. skup proizvođača zelene energije, koja će sklopiti ugovor sa nekim otkupljivačem energije ne nužno sa EPS-om. Liberalizacija tržišta energije je to omogućila. Zato zajednica ne zahteva učešće na aukcijama za OIE, niti je vezana za kvote koje ministarstvo propisuje, može samostalno da egzistira na tržištu. Jedino od čega zavisi jeste od prenosne ili distributivne mreže, ali to je već tehničko pitanje.
Članovi mogu biti dislocirani, tj. proizvodni kapaciteti da su na više lokacija, i da tako zasebno predaju energiju mreži ali sumarna predata energija se i naplaćuje od kupca. Po kojoj ceni će biti otkup zavisi od dogovora zajednice i druge strane.
Šta je potrebno od papirologije za takav rad? Pre svega registrovanje takvog pravnog lica sa namenom proizvodnje i trgovine energijom. Dalje, na primer, za mini solarne elektrane na krovu potrebni će biti lokacijski uslovi, građevinska dozvola, rešenje od EMS-a da instalirana snaga može biti priključena na postojeću mrežu, itd.
Organizovanje malih proizvođača u zajednicu nastaje radi prodaje i ostvarivanja profita, svako daje svojom proizvodnjom doprinos u konačnom energetskom iznosu. Ovakav vid proizvodnje ima prednosti nad ekvivalentnom instaliranom snagom lokacijski pozicioniranoj na jednom mestu, i evo kako.
Snaga koja bi se instalirala u jednoj solarnoj elektrani, recimo 100KW vršne snage, zahtevala bi ozbiljnu infrastrukturu, od postavljanja kablova snage do trafoa kojim se mrežni napon prebacuje na višu voltažu. Dakle, pored kupovine solarnih panela, invertora napona, nosača i svega ostalog, bilo bi nužno kupiti i montirati dodatne uređaje, poput mrežnih trafoa, posebnih osiguračko-prekidnih sistema, izgradnja prateće infrastrukture. Da ne pominjemo utrošeno vreme i novac na dobijanje dozvola za industrijsko zemljište, građevinskih dozvola, upotrebnih dozvola, i ko zna čega sve, da bi se na kraju postrojenje moglo pustiti u rad. Jeste cena PV modula na datu količinu manja nego pri kupovini 2KW kada se kupuje pojedinačno, ali to nije tolika razlika koja bi pokrila pomenute troškove.
Sa druge strane, udruživanjem u Zajednicu OIE, članovi koji imaju legalizovane objekte ili površine, daleko lakše će dobiti ostale dozvole, a rešenja od elektromreže za priključenje ne bi trebalo da budu problem (naravno da je mreža novijeg datuma koja vodi do objekta). Ipak, svaki distribuirani proizvođač energije u okviru zajednice, biće u obavezi da zameni električno brojilo. Tehnički gledano, lakše će se pustiti 2KW ili 4KW snage u sistem sa jednog objekta gde mreža to može da podrži, i neće/ne bi trebalo imati dodatnih ulaganja koja su ranije pomenuta kod jedne celovite elektrane. Dovoljno će biti imati PV module, odgovarajući instalaciju, invertor i mernu stanicu. Kada se okupi dvadesetak članova Zajednice lako se može sumarno doći do snage od 100KW koji će proizvoditi energiju u istoj količini koliko i prethodno opisana elektrana. Dakle, brže i jeftinije će članovi početi da prihoduju.
Možemo očekivati da će se u narednom periodu javiti prva udruženja i da će se tržište otvoriti i za male proizvođače. Javiće se povećano interesovanje za OIE i za to treba biti logistički spreman. Velika šansa se daje javnom sektoru i lokalnoj samoupravi da ovim vidom dodatnog privređivanja smanje svoje rashode i unaprede život lokalne zajednice.